Pomenu za 88 ubijenih u Divoselu, Čitluku i Počitelju, koje su pripadnici hrvatskih snaga likvidirali u akciji po principu “spržene zemlje”, prisustvovali su rodbina ubijenih, prognanici iz tih sela i drugih mjesta Republike Srpske Krajine, kao i predstavnici udruženja poginulih, nestalih i izbjeglih Srba iz Hrvatske.

Poslije pomena položeni su vijenci i cvijeće kod spomenika stradalim u ratovima od 1991. do 1999. godine u Tašmajdanskom parku.

Prema evidenciji Dokumentaciono-informacionog centra “Veritas”, u hrvatskoj agresiji na srpska sela koja su tada bila u zoni pod zaštitom Unprofora i tokom povlačenja iz zaštićene zone, od 9. do 17. septembra 1993. godine, ubijeno je 46 vojnika, šest pripadnika policije i 36 civila, među kojima je bilo 17 žena i 26 starijih od 60 godina.

Predsjednik Udruženja nestalih i poginulih lica “Suza” Dragana Đukić ukazala je da još nije pronađeno i identifikovano 11 ljudi iako su njihove porodice i udruženje na čijem je čelu učinili sve što je bilo u njihovoj moći da otkriju šta je bilo sa njima.

– Međutim, nema volje nadležnih u Hrvatskoj da se to uradi, tako da se nastavlja agonija porodica koje ne znaju sudbinu svojih najmilijih. Oni koji znaju da su njihovi najbliži stradali bar mogu da im zapale svijeću, a familije nestalih ne mogu ni to, tako da je njima najteže – rekla je Đukićeva.

Penzionisani profesor iz Divosela Mile Rajčević, koji je danas došao da oda pomen stradalim rođacima i komšijama, istakao je da nikada ne može zaboraviti 9. septembar 1993. godine i mučki napad Hrvatske vojske, koji je tog dana počeo u 5.15 časova.

– Iz Divosela je stradalo 30 mještana, mahom starijih ljudi. Iz Čitluka je ubijeno 12 mještana, a tri žene su spaljene u svojim kućama. Poslije napada na selo pronašli smo Ljubicu i Saru Kličković. Јedna je bila zaklana u podrumu svoje kuće, a druga izrešetana mecima iz vatrenog oružja – rekao je Rajčević.

On je naglasio da je njegovo Divoselo danas samo mjesto koje postoji na karti, ali da u njemu nema živog čovjeka.

– Svako ko dođe ili prođe kroz selo ima osjećaj da je u njemu vrijeme davno stalo, a slično je i u Čitluku i u Počitelju. Ono što je započeo Ante Pavelić 1941. godine za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske završio je Franjo Tuđman u posljednjem građanskom ratu u Hrvatskoj – naveo je Rajčević.

Predsjednik Saveza Srba iz regiona Miodrag Linta istakao je da su u akciji “Medački džep” počinjeni brutalni zločini koji su jedan u nizu dokaza da takozvani domovinski rat u Hrvatskoj nije bio ni odbrambeni ni oslobodilački, već agresivan i osvajački.

– Strateški cilj Hrvata bio je stvaranje etnički čiste države, što oni i sada pokušavaju da prikriju, koristeći i pravosuđe, koje nije nepristrasno i nezavisno. Naprotiv, ono je pristrasno i etnički motivisano, što pokazuju i sramne presude generalu Mirku Norcu i trojici pripadnika Hrvatske vojske za zločine u srpskim selima kod Gospića u septembru 1993. godine – ukazao je Linta.

Pohod Hrvatske vojske na srpska sela u Medačkom džepu počeo je 9. septembra 1993. godine, a završen osam dana kasnije, kada je Unprofor uspio da povrati kontrolu u zoni pod njegovom zaštitom.

Komandant vojnih snaga UN general Žan Kot, po obilasku uništenih sela izjavio je da u njima nije našao nikakve znakove života i ocijenio da je razaranje bilo potpuno, sistematsko i namjerno.

Za zločine nad Srbima u Medačkom džepu odgovarali su hrvatski general Mirko Norac, koji je osuđen na šest godina, kao i trojica pripadnika Hrvatske vojske, koji su dobili ukupno 11 godina zatvora.

Niko, međutim, nije kažnjen za surovo ubistvo četiri starice koje su spaljene u svojim kućama, kao ni za brojna druga zvjerstva, jer je pregledom tijela ubijenih Srba utvrđeno da su mnogima bile razbijene lobanje i da su im odsječeni dijelovi tijela.