Foto: Getty Images

Nakon lavine kritika usmjerenih protiv austrijskog dobitnika ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost Petera Handkea, rasprava poprima iznijansirane obrise i prelazi u područje agumenata, piše Liza Irenijus, urednik za kulturu uticajnog štokholmskog dnevnika “Svenska dagbladet”.

Ipak, ostaje zapanjujuće, konstatuje Irenijus, koliko se ljudi u svijetu, čija se moć ogleda u pisanoj riječi, kritičara pisaca i onih drugih, odlučilo da se protekle nedjelje olako izjasni o ovom pitanju.

Ona ističe da je još čudnije kako se ljudi tako lakomisleno upuštaju u upotrebu toliko optužujućih epiteta, a među one koji su otišli najdalje je Karsten Jensen /Carsten Jensen/, danski pisac i novinar, koji je u dnevniku “Dagens niheter” za Handkea tvrdio da je “otvoreni zagovornik genocida i istrebljenja”.

Prosto je nevjerovatno da se toliko grube optužbe mogu izreći i objaviti bez ikakvih dokaza, zaključuje urednik za kulturu u listu “Svenska dagbladet”.

Da se nešto ipak mijenja dokazuje i dosta opširan prilog Šela Magnusona, /Kell Magnusson/, sociologa, istraživača sa Upsala Univerziteta i dobrog poznavaoca prilika na Balkanu, objavljen ovih dana u najtiražnijem švedskom listu “Dagens niheter”.

Magnuson ističe da neki kritičari Handkea nisu ni čitali njegov tekst “Pravda za Srbiju”, ali mu ipak prebacuju da se tužio kako mediji jednostrano prikazuju Srbe kao zle.

Osim toga, drugi se čak uopšte i ne osvrću na to šta je Handke napisao u tom tekstu o Srbiji, već mu zamjeraju “zašto je putovao u Srbiju i zašto nije osudio Miloševića”.

Švedski sociolog citira i doslovno prevodi tri dijela teksta gdje Handke pominje Srebrenicu kako bi dokazao da pisac nije negirao masakr u Srebrenici, apelujući da je najbolje rješenje da se “Pravda za Srbiju” u cijelosti prevede i objavi u Švedskoj.

Šta onda stoji iza neutemeljene kritike usmjerene prema ovogodišnjem laureatu u NJemačkoj, švedski socilog, između ostalog, obrazlaže na sljedeći način: “Ako u tom tekstu o putovanju u Srbiju nema ničega što bi trebalo da izazove tolike osude Handkea, pitanje je zbog čega je taj tekst nakon prve objave u `Zidojče cajtungu` izazvao toliki gnjev u NJemačkoj?” i pojašnjava da je tome dobrim dijelom doprinosio i izuzetno negativan odnos njemačkih medija prema Srbima.

“Ja sam sa porodicom 1990. stanovao u Berlinu, kada još nije bilo rata u Jugoslaviji i voditelj je na javnom tv-kanalu govorio o Slovencima, o Hrvatima i o `spbskim komunistima tenkistima`”, piše Magnuson.

On objašnjava da iz ovoga proizilazi da je Slobodan Milošević sa komunističkom retorikom već tada bio nepopularan, dok je, na drugoj strani, kroz predizbornu kampanju u kojoj je zahvalio Bogu “što mu supruga nije Jevrejka ili Srpkinja”, stvarni negator genocida Franjo Tuđman u NJemačkoj postao prihvatljiv.

Jasno je bilo da se NJemačka i prije izbijanja oružanih sukoba opredijelila na čiju će stranu i da će 1991-92. godine sabotirati miran razlaz u Jugoslaviji, zaključuje švedski sociolog.

Na negativne reakcije u drugim štampanim i elektronskim medijima Švedske, predstavnik Nobelovog komiteta za dodjelu nagrade za književnost smireno odgovara da su se oni rukovodili vrednovanjem literarnog djela.