Na današnji dan 1992. godine počeli su oružani sukobi u Sarajevu. S ove vremenske distance i kao jedan od neposrednih učesnika tih događaja, smatrate li da su tadašnji politički lideri sva tri naroda mogli da spriječe krvoproliće?

– Ako želite pitati da li se rat mogao izbjeći, moj odgovor je – ne! Iako tadašnje rukovodstvo SDA nikad nije javno saopštilo šta im je cilj, njihov predsjednik Alija Izetbegović je još 1991. godine otišao u Iran, iako je prije toga najavio da ide u Libiju kako bi pokušao da naplati neke dugove hidrogradnje. Međutim, kao i obično, slagao je. Umjesto u Libiju, Izetbegović je otišao u Iran, a iz te zemlje je stigla njegova poruka koju su tada objavili brojni mediji: “Kad muslimana u BiH bude 51 odsto, BiH će biti islamska džamahirija”. Isto tako, na osnivačkoj skupštini SDA kao gost je bio pozvan Brozović iz HDZ-a, koji je tada rekao da će granica sa Srbima biti na Drini, odnosno onakva kakva je bila za vrijeme NDH. Po tim izjavama bilo nam je jasno šta su ciljevi Bošnjaka i Hrvata – kaže Plavšićeva.

A koji su bili tadašnji srpski ciljevi?

– Mi smo imali samo jedan cilj, a to je da se izbjegne ponavljanje 1941 godine. Sada, nakon toliko godina, kad analiziramo ko je postigao svoj cilj, vidimo da smo u tome uspjeli samo mi. Bilo je puno žrtava, ali nije ih bilo na stotine hiljada niti je bilo genocida nad Srbima, kakav se dogodio za vrijeme NDH. Mi smo svoj cilj postigli. Alija Izetbegović nije postigao svoj cilj, jer postoji dejtonska BiH, a ne onakva kakvu je on zamislio. Hrvati nemaju granicu na Drini – navodi Plavšićeva.

Neposredno prije izbijanje rata vi, ali i ostali predstavnici Srba u institucijama tadašnje BiH, napustili ste svoje dužnosti. Zašto ste to uradili?

– Ako se sjećate, ja i ostali članovi tadašnjeg Predsjedništva BiH potpisali smo izjavu da smo spremni da se u bilo koje doba dana ili noći sastanemo i razgovaramo u slučaju krizne situacije. Јedno jutro dolazim u svoj kabinet a sekretarica me pita da li sam umorna. Јa sam je pitala od čega da budem umorna, a ona mi reče da je sinoć u dva sata bio sastanak Predsjedništva. Zovem Nikolu Koljevića, a on mi kaže da ni on nije bio obaviješten. Dakle, sastanak Predsjedništva BiH održan je bez predstavnika srpskog naroda. Poslije toga smo ja i Koljević napisali ostavke i predali ih tadašnjem predsjedniku Predsjedništva Aliji Izetbegoviću – istakla je ona.

Praksa preglasavanja predstavnika Srba bila je prisutna i u tadašnjoj Skupštini BiH.

– U Skupštini su Bošnjaci i Hrvati htjeli da proguraju onu deklaraciju o nezavisnosti BiH, dok je srpska strana bila protiv toga i tražilli smo kompromis. Međutim, njima se jako žurilo. Sjećam se dobro jedne skupštinske sjednice pred rat koja je trajala 14 časova i koja se nije mogla završiti na način kako je to zamislila tadašnja hrvatsko-muslimanska koalicija. Predsjednik Skupštine Momčilo Krajišnik tada je predlažio pauzu do sutra u 11 časova. Mi u 11 časova dolazimo u Skupštinu, a tamo nam saopštavaju da je sjednica od prethodne noći nastavljena s poslanicima Hrvata i Bošnjaka, te da su oni većinom glasova izgalasali tu deklaraciju!? To su uradili prostom većinom, iako je za tako nešto bila potrebna dvotrećinska većina. Sve te nezakonite i neustavne odluke, kojima je bila potpuno ignorisana volja jednog od konstitutivnih naroda, predstavljale su uvertiru za rat. Prije toga se dogodio Sijekovac, u kojem sam bila i vidjela sav užas, pa onda Kupres, pa opkoljavanje kasarni ЈNA, pa onda Bijeljina – rekla je Plavšićeva.

Da li bi se, po vašem mišljenju, stvari odvijale na drugi način da Fikret Abdić, kao legitimni pobjednik izbora ispred Bošnjaka za Predsjedništvo BiH, svoj mandat nije predao Aliji Izetbegoviću?

– Da je na mjestu Alije Izetbegovića bio Fikret Abdić mislim da bi situacija u BiH bila bolja. Međutim, to nije bilo moguće. I ovako je Abdić jedva sačuvao živu glavu. Da nije predao svoj mandat mislim da bi ga Izetbegović ubio! Prisustovala sam tome kada se u Predsjedništvu, navodno, trebao birati predsjednik Predsjedništva, a već se znalo da to treba da bude Alija Izetbegović. Znam da će mnogi u Sarajevu iskoristiti to što imam pozitivno mišljenje o Abdiću za nove napade na njega, ali zaista smatram da taj čovjek ništa nije radio protiv nacionalnih interesa Bošnjaka. Međutim, on je u isto vrijeme bio čestit čovjek koji je respektovao i nacionalne interese drugih i koga su, prije svega, interesovale ekonomija i prosperitet. Za razliku od Alije ili Ejupa Ganića, koji su i na sjednicama predratnog Predsjedništva stalno raspirivali nacionalne tenzije, Abdić je bio umjeren i razuman čovjek – rekla je Plavšićeva.

Da li je među tadašnjim bošnjačkim političarima bilo još onih koji su se zalagali za kompromis? 

– Sa Muhamedom Čengićem se takođe moglo dogovorati na razumnoj osnovi. Bio je izuzetno tolerantan. Sjećam se jedne prilike kada je sjednica Skupštine krenula u smjeru konflikata da sam napustila salu jer mi je već bilo muka od svega i vidim Čengića kako pije kafu. Odmah smo se dogovorili da on uđe u salu i malo stiša svoje, a ja ću moje – navodi ona.

Koliko ovo današnje stanje u BiH podsjeća na ono predratno vrijeme s početka devedesetih? 

– I danas, kao i onda, prije svega iz inostranstva stiže mnogo impulsa da se rat dogodi. Međutim, danas je razlika u tome što oni koji su napravili Dejtonski sporazum, a tu prije svega mislim na SAD, štite ono što su na koncu proizveli, a to je dejtonska BiH. Dejtonski sporazum je dobro rješenje za BiH, iako to više nije onaj isti sporazum koji je potpisan. Republika Srpska po tom sporazumu ima pravo na svoju vojsku. Kad sam se vratila iz zatvora nisam mogla sebi da dođem kad sam vidjela šta je od Dejtona napravljeno – ističe Plavšićeva.

Јedna od gorućih političkih tema u Republici Srpskoj i BiH danas je moguće približavanje NATO. Da li bi Srpska trebala da podrži učlanjenje BiH u taj vojni savez?

– Znate šta, mi Srbi smo bili svakakvi, ali nikad do sad nismo bili mazohisti. Zar da idemo u zagrljaj onima koji su na nas bacali bombe, ubijali nam ljude i djecu? Bože sačuvaj i ostavi nam ovo malo pameti da nam se ne smiju i da nas ne proglase ludim – kazala je ona.

Imate li danas kakvu poruku za narode koji žive u BiH?

– Sva tri naroda, i Srbi i Bošnjaci i Hrvati, već su toliko propatili da bi, ako im je Bog sačuvao još trun pameti, konačno trebalo da krenu putem mira i dogovora – zaključuje Plavšićeva.