“Srbi su jedan od rijetkih evropskih naroda koji je u još u martu 1941. godine Hitleru odlučno rekao ‘ne’ i demonstracijama i vojnim pučem u Beogradu zbacio vladu koja je potpisala Trojni pakt. Naravno, zbog toga je platio visoku cijenu, a ogromne žrtve koje je prinio u borbi protiv te najveće pošasti 20. vijeka, svrstavaju ga u red evropskih naroda koji su najviše stradali od nacizma i njegovih vjerenih sljedbenika i saveznika”, istakao je Kulić.

On je za “Rusku gazetu” naveo da je samo na prostoru Hitlerove marionetske klero-fašističke tvorevine Nezavisne Države Hrvatske na najmonstruozniji način pobijeno više stotina hiljada Srba.

“Samo je u okupiranoj Srbiji važilo nacističko pravilo da se za jednog ranjenog njemačkog vojnika strijelja 50 Srba, a za jednog ubijenog nacistu 100 Srba. Strijeljana srpska djeca u Kragujevcu, Kraljevu i drugim nacističkim stratištima, logor Banjica i drugi logori širom Evrope, masovna pogubljenja srpskog naroda od Hitlerovih saveznika i marionetskih država u Južnoj Srbiji i na sjeveru u Vojvodini, a posebno bezbrojna stratišta zločina genocida Nezavisne Države Hrvatske, moraju ostati vječito u pamćenju srpskog naroda, ali i svih civilizovanih naroda Evrope i cijelog svijeta, kao bolna, užasna opomena generacijama koje dolaze”, naglasio je Kulić.

On je konstatovao da danas mnogi zaboravljaju, svjesno ili nesvjesno, da su Srbi među prvima u porobljenoj Evropi podigli ustanak protiv okupatora i njegovih saradnika.

Svjesno se, istakao je Kulić, prenebregava činjenica da su prvi oružani otpor njemačkim okupatorima na prostoru bivše Jugoslavije dali upravo Srbi iz BiH, kada su 3. maja 1941. godine otvorili vatru na njemačku patrolu u selu Donja Tramošnja kod Sanskog Mosta, zbog čega je njih dvadesetak obješeno u Sanskom Mostu.

“U poplavi istorijskog revizionizma svjesno se potiskuje činjenica da je u Hercegovini početkom juna 1941. godine buknuo prvi ustanak u porobljenoj Evropi, a da je taj ustanak dobio masovni karakter krajem juna, kada su srpski ustanici saznali da je Hitler napao tadašnji Sovjetski Savez.

Tradicionalna privrženost i ljubav prema ‘Majci Rusiji’ doveo je do takvog oduševljenja, euforije i tvrde vjere u brzi krah nacizma, da su srpski ustanici u Hercegovini bili uvjereni da će ruski ‘kozaci’ za par mjeseci stići do njih progoneći naciste pa su ima čak ponegdje i spremali doček”, naveo je Kulić.

On je istakao da mnogi danas zaboravljaju da je ustanak 13. jula 1941. godine u Crnoj Gori protiv italijanskog okupatora podigao srpski narod, da su ustanak u Drvaru u Zapadnoj Bosni, 27. jula 1941. godine podigli Srbi, da su ustanak protiv okupatora na prostoru današnje Hrvatske u mjestu Srb, podigli Srbi i tako dalje.

“Zar se danas može prenebregnuti činjenica da su sve do 1943. godine više od 90 odsto antifašističkih snaga otpora u tadašnjoj Jugoslaviji činili Srbi. Za razliku od nekih svojih susjeda koji se danas kite antifašizmom, Srbi nisu imali svoje ‘SS’ divizije, ni ‘Handžar’ ni ‘Vražiju’ ni ‘Princ Eugen’ ni ‘Skenderbeg’, niti je zabilježeno da je ijedan srpski vojnik, za razliku od nekih naših susjeda, išao na Istočni front da napada Moskvu, Staljingrad,
Lenjingrad”, podsjetio je rektor Univerziteta u Istočnom Sarajevu.

On je naglasio da su to istorijske činjenice koje srpski narod ne smije nikada zaboraviti, ali ni svi oni koji istinski poštuju žrtve nacizma i fašizma, svi oni koji 9. maj slave kao datum ponovnog rađanja, bolje reći vaskrsenja civilizovane Evrope.

“Srpski narod treba da bude ponosan na svoj doprinos koji smo kao narod dali pobjedi nad velikim zlom, koje je prijetilo cijelom čovječanstvu. Ponosni smo što smo zajedno sa drugim slobodarskim narodima dali svoj doprinos slomu fašizma i nacizma. Zato je posebno važno da učimo i naše mlade generacije i da jačamo njihovu svijest o prošlosti, o važnosti pobjede nad fašizmom, težini podnesene žrtve i težini same borbe za slobodu, ali i da se suprotstavimo bilo kojem obliku istorijskog revizionizma, a posebno oživljavanju ideologije zla”, poručio je Kulić.