Komentarišući Deklaraciju o zajedničkom jeziku, on je naveo da su, u jednom momentu, sve političke elite južnoslovenskih naroda odustale od naziva jezika, čije je najtačnije lingvističko ime bilo „srpsko-hrvatski“, i počele da koriste druga imena, prvenstveno vezana za naciju.
„Hajde da se ne lažemo – ako odustanemo od imena srpsko-hrvatski, onda ime srpski jezik, koji jedini priznaje i ekavicu i ijekavicu, ima najjaču tradiciju, ima najveći broj govornika na ovom prostoru i to ime je svakako legitimnije od drugih naziva„, istakao je Bazdulj.
On je dodao da su zagovornici hrvatskog i bošnjačkog jezik ipak uspostavili kakve-takve standarde, za razliku od tvoraca crnogorskog.
„Niko se nije usudio da ide u takvu perverziju kao oni koji su uveli crnogorski standard, uvođenjem dva nova slova. I sad Deklaracija kaže da su azbuka Vuka Karadžića koja postoji dvesta godina, a koja je nastala na tradiciji Njegoša, Andrića i Meše Selimovića, i „tradicija“ koju je Adnan Čirgić uspostavio sa nekim svojim ortakom iz Ukrajine prije par godina – ravnopravne. Nijesu i ne mogu“, istakao je Bazdulj.
On je dodao da kada na 32 slova crnogorske abecede nastane nešto dostojno Njegoša, Kiša, Andrića, Selimovića, Sidrana, Krlježe.., onda će taj jezik biti ravnopravan, a do tada ne može biti.
