Foto: BETA

U autorskom tekstu za jubilarno izdanje „Blica“, Vučić nalazi objašnjenje za takve reakcije u „Filozofiji palanke“ Radomira Konstantinovića, te navodi da je to „gledanje preko plota“ uvijek izraz straha da se neko suoči sa samim sobom.

„Zato su komentari ništa više nego ’pamfletizam‘, čija je osnovna odlika, opet po Konstantinoviću, da se obračunava u ime neke već date, nepromjenjive i vječne istine“, navodi Vučić.

Kaže da su za dio Srbije i za region te „istine“ odavno postavljene i da se ne dozvoljava nikakvo njihovo revidiranje.

To, dodaje, podrazumijeva, da je Srbija za region uvijek kriva, uvijek želi da ratuje, uvijek da se širi na račun drugih… da osvoji Balkan.

„To što sam rekao jasno da želim da osvajamo laptopovima, znanjem, knjigom, olovkom, i to ne Balkan, već budućnost, mirno je zanemareno“, konstatuje.

Јednako, primjećuje, kako je u Srbiji deo javnosti prešao preko toga da je tokom posjete Kosovu jasno načinjen diskontinuitet s Miloševićevom politikom.

To se, primjećuje, jednostavno ne uklapa u unapred postavljenu istinu dijela Srbije, a po kojoj je on apriori loš, apriori za rat, apriori dio Miloševićeve velikosprske hegemonističke politike.

Zato, zaključuje, komentatori tako jasno preskaču sve dijelove koji im ne odgovaraju, koji narušavaju njihovu istinu i koji se ne uklapaju u „mit o zlom Vučiću“.

„I tu je negdje osnovni problem. Moja politika je politika protiv mitova i vječnih istina, a sa druge strane su oni, i slijeva i sdesna, i kvazinacionalnisti i kvazigrađanstvo, koji žive na mitovima i od njih. Matrica je ista, razrada je drugačija, ali je zaključak opet isti“, piše Vučić.

Konstatuje da je tako za jedne izdajnik Srbije, za druge izdajnik pravde i demokratije, te da je zato sasvim jasno da ni jednima ni drugima ne odgovara kad za Srbe sa Kosova vrlo jasno traži prava, a ne teritorije, dogovor i kompromis, a ne rat.

“I kada po hiljaditi put izgovorim riječ mir naježe se, ti iz istih šinjela, i krenu da pamfletima, jedni zato što bi stvarno voljeli rat, drugi zato sto ne mogu da prevale što baš ja taj rat nikako ne želim.“

Piše i da kada se tome doda da je za „sve njih mnogo važnije da njihov protivnik ne uspije“, nego da se zaista postigne rješenje, onda se dobije „zaokružena pamfletaška zajednica“.

Vučić, međutim, primjećuje da ista mitološka postavka postoji i u regionu, te da je Srbija po tom mitu glavni krivac i u dvadesetom i 21. vijeku.

Zato bi, kaže, oni voljeli da on ponavlja, poput Miloševića, da ni naoružane bitke nisu isključene.

„I voljeli bi da sam njegova politička reinkarnacija, sa istom postavkom, istim ciljem i istim načinom da ga ostvarim“, piše Vučić.

Zato, dodaje, i čuju samo ono što bi voljeli, a ne što je rečeno.

„Zato što im ne odgovara Srbija koja je normalna, Srbija kompromisa, Srbija koja svoje mjesto u svijetu hoće da nađe radom i znanjem, a ne oružjem.“

Zato bi im, kaže, čist sevap bio da pregovori propadnu, da otpočnemo rat s Albancima, da istrebimo jedni druge i dokažemo mit.

Vučić piše da na palanačkom Balkanu i dalje važi zlatno pravilo — da komšiji crkne krava, a da je poseban problem ako on tu ideju odbije, ako proba da nađe lijek, i za sebe i za druge, ako poželi promjenu, zbog koje će postati bolji, uspješniji, jači…

Kako kaže, čak i ako stalno ponavlja riječi kao što su mir, dogovor i kompromis, opet ne vrijedi, utvrdiće mu loše namjere, pričaće kako laže, tražiće zavjeru, loš zaplet… sve da ne bi morali da priznaju da je mit pogrešan.

A sve to je, primjećuje, da ne bi morali da se bave sobom i sopstvenim promašajima i da bi uvijek imali dežrnog krivca.

“I u potrazi za njim, mitološkoj, i oni, baš kao i neki u Srbiji, stigli su do onog ko je glavni uzrok njihove palanačke bijede…stigli su do Srbije budućnosti, do jake, uspješne, moderne zemlje koja drži do svoje riječi, koja nikome ne prijeti, koja hoće mir, koja voli i umije da radi, a ne da ratuje, koja nikoga ne mrzi, koja želi da pomogne…koja želi sva prava za sve ljude, bilo gdje na Balkanu”.

Do takve Srbije su stigli, dodaje, zato što ona ruši mit, zato što je previše toga mitološki usađenog uspjela da promijeni.

“I sada zamislite razmjere njihove panike kad znaju da su takve promjene, suprotne učmalosti i ustajalosti palanke, nezaustavljive i da nema tog plota preko koga neće da pređu…To ih plaši najviše, i one s ove i one s one strane naših balkanskih plotova”.

Piše da to što je počelo, to novo vrijeme, nova era za čitav Balkan i za Srbiju, ukida njihove plotove, te da je to vrijeme u kojem svako može nešto dobro da dobije, da ima koristi.

Upravo zato, zaključuje svoj autorski tekst predsjednik Vučić, najljekovitije za Srbiju bilo bi da Srbi i Albanci, ma kad, postignu dogovor i riješe svoje probleme zauvijek.

“Poslije izvjesnog vremena, možda i svi ovi u svojim palanačkim postavkama shvate da su izgubili budućnost zbog sopstvenog i patološkog odnosa prema prošlosti, kao i mržnje koja im je ostala jedini hranitelj”.

POSTAVI ODGOVOR

Komentar
Ime