Dječake i njihove roditelje, šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Konjic odvela se iz stana i strijeljala u julu 1992. Petar je preživio prvo strijeljanje, a drugo ne. Uspio se izvući, ali su ga stražari na punktu ponovo predali zločincima.

Krajem jula ove godine, došlo je vrijeme kada je Anisov višegodišnji dan pretvoren u stvarnost. Na ulazu u jedno staro pravoslavno groblje u Konjicu, na kojem nisu ukopani Petar i Pavle, ali u čijoj blizini Kosovac stanuje, osvanula je ploča sa ilustracijom dva leđima okrenuta dječaka i natpisom:

“Kapiju u spomen na Golubović Petra 7 god. i Pavla 5. godina podigao Anis Kosovac.”

Pored spomen-ploče je nova kapija. I ona je podignuta zahvaljući Anisu. Pravoslavno groblje iza njenih leđa bilo bi zapušteno, da ga Anis svakodnevno ne kosi i održava. O sebi govori nerado, pa je naš neformalni razgovor potrajao mnogo duže negoli ispovijest pred kamerama. Ipak, naposlijetku je otkrio svoje motive:

“Nije to veliki čin”, rekao je kratko.

“To je odlučno bilo davno, samo se čekalo da to opština uradi, a pošto opština neće, onda sam uradio ja. Tu mi je kuća. Isto tako ni sarajevska opština nije napravila Bošku i Admiri i neće nikad ni napraviti spomenik, kao što Trebinje nije napravilo Srđanu i onda moraju građani… “.

Pitali smo sagovornika da li nam se čini da u njegovom glasu, ipak, ima gorčine.

“Nisam ljut, kad bude himna BiH Boško i Admira, onda neće biti gorčine. Pošto nemamo himnu, ni teksta, neka bude Boško i Admira, kud ćeš ljepše…”.

A mjesto vječnog počinka ubijene porodice Golubović posjetili smo u društvu Luke Ivaniševića, njhovog poznanika.

“Svaka inicijativa koja govori protov zla je dobra, bez obzira gdje podignuta. I ovaj spomenik govori o tome šta su radili neljudi, koji su uništavali cijelu porodicu, ubijali djecu, ni krivu ni dužnu… Svaka inicijativa koja podsjeća da su ljudi činili zlo, a bilo je zla, moramo priznati, treba da se pozdravi…da se upozore mlađe generacije da smo mi ljudi iz toga doba bili loši, a neka oni budu bolji”, kaže Ivanišević.

A da je ključ u zdravoj kulturi sjećanja, podcrtava i konjički paroh, Milan Bužanin.

“Kultura sjećanja je putokaz da nam se više te stvari ne mogu i ne smiju događati. Taj događaj nas upozorava kakve strahote se dešavaju kadaa ljudi izgube razum i osjećaj sa realnošću i kada uzmu ljudi koji nisu sposobni da vladaju vlast u svoje ruke.”

A strahota stradanja porodice Golubović postat će dijelom kolektivnog sjećanja Konjičana, upravo zahvaljući maloj ploči, ali velikom djelu jednog čovjeka.

POSTAVI ODGOVOR

Komentar
Ime