Foto: BETA

Kada su dan uoči 13. aprila Vučićevi poslanici ušli u parlament Srbije i lokalne skupštine po drugim varošima, da tu borave do daljnjeg, opozicija je mogla da uradi samo jednu stvar. Da kaže da je vladajuća Srpska napredna stranka proglasila vanredno stanje i da je to situacija kada se otkazuju svi skupovi i menja način borbe. Opoziciji se ukazala prilika da ne bude potučena. Trebalo je proslediti preko društvenih mreža obaveštenje o privremenoj obustavi protesta i na taj način zadržati i pažnju javnosti i do tada stečenu prednost. Tu prednost pružao je način vođenja protesta na širok način jedne kampanje u koju se uključuju mnogi – glumci, pevači, crtači, novinari, političari… Svi koji iole imaju prepoznatljiv javni profil, postali su učesnici glavnog toka te kampanje, makar da su pojedini probali više da iz toga “iznesu” nego da doprinesu.

Toj kampanji je samo trebalo preusmerenje, a ne gašanje. Postupci naprednjaka – najava štrajka glađu i zatvaranje po lokalnim skupštinama – za to preusmerenje dali su više nego jak alibi. Dramatična najava da će okupljanja biti nastavljena u skladu sa situacijom i na drugačiji način nego dosad, mnogo manje bi naudila šansama opozicije nego što je to bio neuspešan veliki miting 13. aprila.

Što bi se to tumačilo svakako i zlonamerno, da li su opozicioni revolucionari umorili od ulice, idu li na ove ili one destinacije da proslave Uskrs, sve bi to bila manja šeteta od onog što se dogodilo – besmislenog odmeravanja u brojnosti sa Vučićevom kampanjom “Budućnost Srbije”.

Miting “Budućnost Srbije” 19. april/ Foto: BETA

Kao da su se u Savezu za Srbiju otvorenih očiju navukli na najpogrešniju stvar po sebe. Pojedini izvori tvrde da je u SZS prosto prevladala gubitnička struja koja očekuje da nakon ulaganja u partijske odbore i ljude, odmah dobije neki rezultat. U ovome se prepoznaje deo Narodne stranke Vuka Jeremića. Iz tog ugla, idejni tvorac Saveza Dragan Đilas mogao je samo da bira način poraza, i izabrao je da to bude miting, a ne rasplet sličan onome u Crnoj Gori, gde su se protestanti podelili u dve grupe – jedna inicijalna koja se trenutno povukla iz okupljanja, i druga koja teži radikalizaciji “Do slobode”, i to zasniva nastupima odbeglog i, sa Milom Đukanovićem sukobljenog, biznismena Duška Kneževića.

Postoji dubinska, i ne baš lako dokučiva veza između protesta protiv Vučića u Srbiji i protiv Đukanovića u Crnoj Gori. Koliko je teško razumeti šta se dubinski dešava na liniji Podgorica-Beograd možda najbolje svedoči primer Marije Milošević. Jer, iako se nakon smrti njene majke jako spekuliše o tome hoće li Marija doći na sahranu u Srbiju, niko ne postavlja pitanje kako to da se ćerka Mire i Slobodana Miloševića, koji su bili na čelu prve države protiv koje je ratovao NATO pakt, godinama nalazi u Crnoj Gori, članici NATO. Šta je njen pravi status, da li je ona politički azilant ili talac?

Ostavljajući to po strani, ukoliko se u SZS biralo između načina poraza, veliki miting je svakako elegantniji od javne svađe među opozicijom i organizatorima. Ipak, jasno je da je pri tome opoziciono jezgro predvođeno Đilasom izabralo da izgubi jedini mogući uspešan način političkog sukobljavanja sa Vučićem – gerilski. Geriski u značenju malih, ali upornih skupova, u što više gradova. Ili mogućih blokada, recimo sedišta Regulatornog tela za elektronske medije, slično kao što su u Crnoj Gori, demonstratni iz pokreta “Odupri se”, blokirali zgradu Elektrodistrubicije.

Protest “Svi kao jedan” 13. april/ Foto: BETA

Sad, zašto je veliki antivučićevski miting “Svi kao jedan” ozbiljan poraz? Nije stvar u tome što je taj skup trajao besmislenih pet sati, niti što je na njemu bilo ovoliko ili onoliko ljudi. Za opozicioni miting to nije bilo malo okupljanje, kako god se broj okupljenih prikazivao – neka masa je bila na platou ispred parlamenta i to su svi mogli da vide.

Već je potpuni poraz u tome što se miting završio kao puki skup koji je bio sam sebi svrha. Nikakav smislen nastavak nije ponuđen na kraju. Naprotiv, ponuđen je kao govornik nekadašnji predsednik Srbije i DS-a Boris Tadić koji jeste stoički izdržao zviždanje, i to što je postao potpuno neomiljen, ali nije održao lekciju iz demokratije. Jer, prosto nije imao šta da ponudi, nikakav lični primer, ništa sem poruka i dijagnoza Vučićeve vlasti koje su opozicioni birači već toliko puta čuli. Sve je bilo bolje od toga, recimo da kaže da će se uputiti u Predsedništvo i predati lično Vučiću zahteve, pa ako neće sa njim da razgovara u svojstvu prethodnika na funkciji koju obavlja, eto nije pušten.

Umesto takvog nekog prostog i jakog poteza, skup je završen čitanjem zahteva koji su smešni u odnosu na ambiciju sa kojom je miting sazivan danima i nedeljima kroz usta govornika na malim demonstracijama po gradovima – kao miting svih gradova u protestu, kao vrhunac bitke, kao trenutak posle koga će sve biti druagčije…

Posle najava tog nivoa, ne se može tražiti ništa manje od vanrednih izbora, ma koliko poneki hvalili to što su sada politički zahtevi jednostavni i sprovodivi – zajednička komisija za izbore, novi sastav REM i novi uređivački tim RTS i RTV. To je izlazna strategija i najbezbolniji ishod za samog Vučića, on to može da im usliši odmah, ali će svakako da odugovlači, naglašavajući time koliko je opozicija slaba.

Na poprištu tog poraza je ostalo mrcvarenje protesta – što znači veštačko oživljavanje i pokušaji da se takozvanim maštovitim građanskim akcijama nastavi sa izvođenjem ljudi na ulice. Deo tog mrcvarenja vodiće već uigrani organizatori – građanska ekipa “Jedan od pet miliona” dodajući tom nazivu i novi gubitnični brend “Svi kao jedan” pod kojim se desio debakl 13. aprila. Na drugom delu pokušavaće pokreti poput Ne davimo Beograd, da ožive okupljanja na temu godišnjice nezakonitog rušenja u Savamali. Oni će podsećati na to da je “Žuta patkica” ustvari prva povela ozbiljne demonstracije protiv Vučićevih (2016) i na tom tragu razvijati “treći put” odnosno proboj malih lokalnih pokreta u lokalne skupštine na izborima 2020.

Time će samo biti nastavljeni udari na slabljenju organizovane političke opozicije koja protestima nije ojačala, ta procena jeste tačna. Pokazalo se samo jedno – zahvaljujući epohi društvenih mreža, vrlo brzo, u par meseci, neko će biti u mogućnosti da se pozicionira i pokupi glasove protiv Vučića.

Nalet na taj prostor je u toku – Đilas sa svojom upravo osnovanom Strankom slobode i pravde, ali i DS sa idejom “velike stranke”, odnosno velikog povratka Borisa Tadića i šabačkog ogranka u liku Dušana Petrovića i Nebojše Zelenovića, i novim licem Aleksandrom Ivanovićem, bratancem ubijenog kosovskog političara Olivera Ivanovića. Glumački eksperiment u liku braće Trifunović kao lidera opozcije čini se propalim – čim je PSG počeo da dobija rejting Sergej Trifunović je proveo nekoliko nedelja u Americi, taman da se taj trend zaustavi, a Branislav se izgubio sa prve linije građanskih organizatora protesta. Prostor za Vučićeve protivnike i dalje ostaje otvoren.

Piše: Jasmina Lukač