Trifunović je svoj vizionarski poduhvat u stvaranju sarajevske i jugoslovenske muzičke scene sedamdesetih godina prošlog vijeka platio visokom cijenom – drugi su postali poznati i priznati interpretirajući njegove stihove, a on je označen kao “medijski poeta” i “pjesnik lakih nota”.

U stvarnosti, Duškovi stihovi bili su savršena metafora za ljude, društvene okolnosti i vrijeme u kojem je pjesnik stvarao, samo što su preko populističke i masmedijske “formule” pjevani umjesto recitovani, pa su za mnoge, u značenjskom smislu, ostali neotkriveni.

Živeći kao pjesnik i televizijski radnik, a radeći kao traženi tekstopisac rokera i pop zvijezda, Trifunović je napisao cijeli muzičko-poetski vijenac o generacijama koje su zapamtile dva rata i jedan mir i koje su živjele u hibernaciji slatke i varljive nade pune ideala.

Nepodnošljiva lakoća pisanja i “populistički stihovi” bili su tek zanatska varka iza koje su se krile nježne, opore, politički angažovane, socijalne, ljubavne i druge teme o kojima popriličan broj eks-jugoslovenskih poeta u to doba /sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka/ nije pisao na takav način, ako je uopšte i pisao.

Dvosmislenost i univerzalnost ovaploćena u Duškovim ironično-političkim pjesmama, skrivenim iza priča o tobože medijskim, a ne političkim liderima, u vidu “zaraznih” refrena, tumačeni su onako kako je Duško i želio – kao “gorka tableta sa sokom od borovnice”.

Duško Trifunović slao je “poruke u boci” za one generacije koje će doći nakon potopa svih ideala. U carstvu “velikih” tema, zbog kojih se i bukvano, a ne samo metaforično, gubi glava, Duško na svoj način pjeva – o čovjeku.

Duško Trifunović, tvorac beskrajne niske stihova bez kojih je nemoguće zamisliti biografije najpoznatijih i najvoljenijih estradnih zvijezda, ali i započeti i završiti dan bilo kojeg od nas koji konzumiramo muziku na bilo kojem mediju, izbačen je iz sjećanja današnjih stanovnika Sarajeva.

Ovaj prkosno nježni pjesnik odavno je izgnan iz grada kojim je hodao, u kojem je pjevao i za čiji je, prije svega, kulturni uspon u drugoj polovini 20. vijeka neobično zaslužan.

Budući da je, radeći u gradu i vremenu u kojima su riječi uvijek bile u suprotnosti sa ponašanjem ljudi, naučio da bude unutrašnji disident i izgnanik, Duško Trifunović je volio za sebe da kaže da “nije izbjeglica, već – izmaglica”.

Ovaj jedinstveni pjesnik, rođen u Sijekovcu, kod Broda, ljudski i pjesnički je odrastao u Sarajevu, a sahranjen je tamo gdje je želio – pored Branka Radičevića, na Stražilovu.

POSTAVI ODGOVOR

Komentar
Ime